utorak, 13. listopada 2009.

srijeda, 7. listopada 2009.

Z Muftijun - neslužbeno izvješće Part2 - Prvo prošireno izdanje

 
Ne bojte se...samo u slikama....teksta je bilo sasvim dovoljno...a i nema se više što pametno dodati. Bili smo. I otišli. U prilogu još par živopisnih fotki koje nam je specijalno za blogovsko izdanje ustupio naš stalni suradnik Pegi 2 Nice koji je osim što je bio službeni vozač manifestacije, bio sporadično i fotograf bez portfelja.
E pa drugari, kad ste već trupci po pitanju aktivnog sudjelovanja u ovakvim akcijama evo barem bacite malo oko pa sudjelujte izuzetno pasivno iz udobnih naslonjača vaših toplih domova. Dakako, ovim putem još posebno i ponovno da pozdravim sve koji su sudjelovali u "izvođenju radova" na manifestaciji a posebno drugare Rango Stara i Ćivokvija, naše rakijonoše iz sokaka.
 
Uredništvo Kolesarji številko 2
 
 

ponedjeljak, 5. listopada 2009.

Biciklijada i Odiseja - neslužbeno izvješće

Kao što znate, u subotu 3.10.2009. se na relaciji Rijeka - Bale odvijala prva memorijalna "Biciklijada i Odiseja" u čast našem Muftiji - Z Muftijun preko Učke. Manifestaciji su se odazvali svi i ovim putem zahvaljujemo svima koji su došli i onima koji nisu došli. A pogotovo pozdravljamo Jelenu s radio tv Jagodina (???) - našu tetu Estu.
Start manifestacije je doduše malo okasnio zbog nelogično dugog ispijanja jutarnje kavice svima nam znanog Pravoslava  i to ispred nepopularnog okupljališta riječkih umjetnika i pijandura - Christiana pored HNK Iv.Pl.Zajeca. Umjesto u 06:00 krenuli smo u 6:30 u sastavu Chamango, Nikša, Boro Kostrena i Mahmut (alias Boro Oktani). To je ukupno 4 osobe, 8 nogu ALI samo tri para spužvastih gaća za biciklu. Zašto to spominjem? Čitajte dalje.
Na start su nas došli pozdraviti teta Vera - Muftijina mama, Sandra Muftijina, Pegi i njegov pik-ap, Andrejica i već spomenuta snimateljica Esta i njen stalak s kamerom. Krenuli smo putem riječke place, rive, Mlake, Krnjeva, Kantride, Bivia do prvog "Pit-sevdah stopa" - Matulja. U Matuljima prvi veliki doček - naši drugari Ćivokvi i Rango Star u elementu - na parkingu pored restauranta Turist otrčali su nekoliko počasnih krugova a dočekali su nas s osmjehom na licima, rakijom na kolima i baluba rastafari frizom na glavi i naravno sa sevdahom na zvučnicima. U tom trenutku smo spazili a možda bolje rečeno nismo spazili Boru Kostrenu kojeg smo po putu negdje izgubili. Nije se odazivao na zvonjavu telefona pa smo odlučili krenuti dalje bez njega. Uglas smo rekli - "Stići će nas on!".
Nakon kratke okrijepe poznatom gorinom viljamovkom krenuli smo uzbrdo preko Bregi ćo, Veprinca, planinarskog doma Poklon, restauranta Dopolavoro da bi oko 10:30 stigli na Vojak - sam vrh Učke. U tim trenucima sreće i veselja javio nam se i izgubljeni sin Boro Kostrena koji je umjesto putem Bivia krenuo prema Kastvu. Navodno je zaboravio da treba ići u Bale pa je krenuo na Belu Nedeju pul Tončića va Kastve na tanac. Tamo su ga dobronamjerni stanovnici usmjerili put Veprinca a Pegi se spustio po našeg junaka te je daljnji dio uspona proveo grijući se na stražnjem sjedalu njegovog auta.
Dakle, negdje nekih 3-4 kilometra do vrha jajca su nam se toliko odrvenila da smo morali prohodati par stotina metara da bi uopće skužili gdje su nam se sakrili miškulinci. Također, na zadnjoj dionici uspona temperatura je pala ispod 10 Nivesa pa su nam se uz jaku buru smrzli lagano i prsti na rukama. No i to smo junački podnijeli a poslijednjih 500-ak metara nam se smilovao i sam Muftija pa nas je nekim čudom i pogurao prema vrhu stoga smo taj dio ispedalirali bez ikakovih teškoća. 
A na vrhu - tornado! Bura drma sto na sat. Stisli smo se u zavjetrinu kule Vojak i tu smo doživjeli duhovno pročišćenje, prosvjetljenje. U tom povjesnom trenutku bili smo najbliže Muftiji što smo iskoristili za izuzetnu zdravicu njemu u čast poznatim istarskim pivom Favorit, ponekim sengičem, čokoladom, bonbonima itd itd. Gozba i po na iljadu tristo i kusur metara nadmorske visine. Nakon spusta do Dopolavora naša vesela ekipa se povećala za dva veoma vesela člana - Azzota i Sandru koji su pristigli u najjačem terenskom autu svih vremena - poznatom Gejmobilu Ipsilon Diječi. Azzo i Sandra su par iz Rijeke koji već godinama kruže bespućima Amazone i Istre i Kvarnera u svom veselom autiću kojeg su odlučili nikad ne prodat. Alal im vera. Nakon nekoliko potresuljki iz Pegijevog tenka i kraćeg grijanja prstića na kaloriferu instaliranom u Gejmobilu krenuli smo pul Male Učke u proširenom izdanju. Na biciklama nam se pridružila Andrejica i jopet Boro Mudnobolni Kostrena. Nakon prolaska podno Male Učke su počele "Muke po Kurtonima". Spust do Šušnjevice! Izrovan makadam pun oštrog kamenja. Iako smo upozoravali šjor Azzu i njegovu suvozačicu da ne kreću u nepotrebne avanture nisu nas poslušali već su se svojim veselim autićem odlučili spustiti niz spomenutu kaldrmu. I uspjeli su. Veseli Gejmobil je izdržao i najgoru torturu prolaska bespućima kamenitih serpentina što se ne može reći za Boru Mahmuta i njegov bicikel čija je zadnja guma podlegla podlom napadu s leđa jednog oštrog kamena. Da stvar bude gora, nakon kratkog servisa i promjene gume skužal san ćo da mi pumpa ne diši. Zahvaljujući mojoj stalnoj vezi s dragim Pegijem na 104 megaherca, strpali su me u pegimobil i spasili od pješačenja do Šušnjevice. Na jedva dočekanom asfaltu sustigli smo vrle bicikliste a samo zahvaljujući Chamangovoj pumpi uspio sam nastaviti daljnju misiju prema Balama. I tu nije bio kraj mukama s kurtonima pardon gumama. Naknadnim uvidom u stanje otkrili smo da Pegimobil svojom lijevom prednjom stranom - visi. Junački bolid nije izdržao grubi makadam te mu je također bila potrebna zakrpa na gumi. Nakon otklonjenja rupe i montiranja zakrpe stigosmo u Kršan. Domaćini su nas oduševili s ogromnom pločom postavljenom na skretanju u dvorište - Pit Stop. Uz pivsku okrijepu, teta Vera Muftijina nas je dodatno obradovala posebnom pitom Bundevačom na crvenu boju - omiljenom pitom našega Muftije. Živila nam teta Vera sto godina!!! I jopet naša vesela ekipa se dobrano povećala i to u benzinsko-dizelskom obliku a naravno i u kolesarskom obliku i obujmu. Jovo Biciklista i ostala ekipa - Sandra Muftijina, Kika Muftijina i Sandrina i ostatak ekipe, Sandra od Jove i deca neka, ne znam ni čija su a ne sjećam se ni kolko ih je bilo. Valjda sto. U veselom tonu napuštamo Kršan i tetu Veru i putem Pićna i Potpićna krećemo prema Žminju. Tu su nas redovito iznenađivale dugačke i strme uzbrdice koje je naš Nikša Nepobjedivi redovito veselo pozdravljao s prilogom ponekog člana uže i šire rodbine uz neizbježnu rečenicu: "Dosta je. Čekam Pegija i idem autom dalje". Naravno, nismo mu ostali dužni već smo ga uveseljavali vrlo neistinitim tvrdnjama da je to samo riječ o posljednjoj uzbrdici. A ne kaže se bez veze da su u laži kratke noge i bolna jaja. Uz pjesmu i suze dođosmo do Žminja na nogometnu utakmicu domaćina Žminja i tamo nekih u bijelim dresovima. Tu se naša ekipa dodatno pojačala familijom Ozijevom iz Labina. Nakon pive i keksa ostao nam je još samo najlakši dio puta prema sv.SaviĆenti i konačno do Bala. Ovu dionicu je odvozila i Sandra koja je za upravljačem bolida zamijenila čiča Jovu Zmaja. I tako malo po malo stigosmo kolektivno do Bala u koje smo pobjednički umarširali uz klicanje okupljene mase. Još jedno iznenađenje nas je dočekalo u vili Mufijinoj - kotlić u kojem se kočoperio gulaš spravljen od vrhunskog kotlić majstora Žica i njegove družine, male Paskućijeve, hanume Mahmutove i tete Maše s djecom. A zašto sam gore spomenuo gaće? Zato što je Boro Mudnobolni Kostrena odvozio cijeli put bez ikakve zaštite reproduktivnog organa i njegovih instalacija. Na priloženoj fotografiji možete primjetiti da mu je Sandra uvalila nekakve pelene koje je Boro montirao u vlastite gaće. I molim, od sad ga nemojte zajebavati da nosi pelene. Dosta mu je muke i samom ;))))
I šta još reći, od najavljenih naleta napaljenih pedera u predjelu Savićente nije bilo ništa. Paranoje koje smo očekivali okol Učke smo i dočekali a vjerujemo da ih je sam Muftija poslao. A ostalo? Ostalo je legenda. Toliko za ovo prvo neslužbeno izvješće...Ostatak slijedi...e da..ima i film...bit će i on uskoro...
 
Ljudi moji...pozdrav svima....živjeli!
 
...Za Muftiju....