Zvonar crkve sv. Jelene Križarice (priča za laku noć)

Nekoć davno, iza sedam brda, iza sedam gora i preko sedam mora, bijaše maleno pitoreskno mjestašce Kastav. U njem življaše star i mlad, lijep i ružan, pas i mačka, kukuriki. Kastav bijaše pod duhovnom paskom župnika F.J. (podaci poznati braći Grmm). Župnik bijaše blag i tolerantan čovjek koji imade otvoreno srce za sve ljudske nakaradnosti (homopederi, lezbijanke, nacionalne manjine itede).
Jednoga dana, kao i obično, ustade župnik u zoru i ode do česme da sumije lice. Kad tamo, turio Ljubiša pivo da se 'ladi! E, ali ne bijaše to sve! Pred vratima crkve, u košari nešto zakmeča. Kad on pogleda, imade što i vidjet: septička jama se preljeva! No, pustimao sad jamu, to će već domar Savo iz Kikinde riješiti. Zaviri župnik u košaru i vidje nešto što njegove oči još ne vidješe: bebu tako ružnu da umalo da nije mandrkno od zabezeknutosti! Međutim, tankoćutan i slab na deformacije (to smo već spomenuli, jel?) privi on to nesretno dijete pod svoje skuti (hm!? - op.a.) i nadjenu mu ime - Quasiboro. Othrani ga i odgoji kako je najbolje mogao, a kad je stasao dade mu da bude zvonar crkve. Zvonjaše Quasiboro iz petnijeh žila kad god je to dužnost nalagala. U međuvremenu bavio se grafičkim dizajnom. Najprije crkva, a zatim cijeli Kastav bijaše urešen prekrasnim montažama talentiranoga Quasibore. Proču se za njege sve do Opatije te jednoga dana dođoše emisari opatijskog privatnog poduzetnika koji Quasibori ponudiše mjesto grafičkog urednika. Quasiboro prista.
A što će dalje biti? Jebajite ga, djeco, to ni Vidoviti Strajan ne umije dokučiti!